Šta znači živeti sebe?

Često ljudi kažu nemaju novca da dođu na radionice. Ono koji imaju para, nemaju vremena. Razmišljam o tome, šta je to zapravo? Koji to resurs u stvari, koji ima nedostaje?  Jer svi mi imalo problem sa novcem, ali opet uspemo da platimo i neke mini radionice, manikara, frizera, fitnes, al kako to bas za radionice nikako da se nadje para ili vremena? Uvek se nešto ispreči. Jer kao i svi,  i ja često nemam para za neke radionice koje volim, ali ih uvek smislim, preračunam se i nekako nađem i novac i vreme da odem.

Činjenica je da za ove radionice treba imati kapacitet, hrabrost, odlučnost, volju, sposobnost kreiranja i vizualizicije, sposobnost  da se suočimo sa egom i narcisodinim deo svoje prirode, jer nije lako videti svoje mane, svi mi volimo da smo super i sebi i drugima. To je zatim i znanje i sposobost formiranja ličnih ciljeva i odnos ka njima.

Sve to opet spada pod alata koje nemamo, i koji zapravo nisu intergisani u nama, usled trauma, blokada, a i puni smo raznih entiteta, duhovnih parazita  koji se hrane našom nemoći, tugom, bolom, patnjom, pa ne taman posla da ostanu bez hrane ako bi mi to odpustili. Tako da, realno prepreku su velike i kompleksne. Tako mi pade na pamet jedan tekst jedan tekst Berta Helingera, Rešenje sistemskih trauma. 

U tekstu se govori o asertivnom ponašanju,  odgovornom ponašanju u  kojim se poštuju i slobodno izražavaju  svoje potrebe, misli, osećanja i želje, stavovi na otvren i  iskren  način, poštujući  potrebe i prava drugih..

Takođe se govori i o hrabrosti, pravima i sl.. Nešto od toga sam izdvojila za sve nas.

Kako da živimo sebe i šta nam sve to ne da, da živimo sebe?

Zahvaliti se za sreću

Kada je neko u porodici srećan, dok su svi drugi nesrećni ili im nešto teško ide, težak je  izazov za pojedinca. U njemu se javlja osećaj krivice i pred drugima i pred sobom i pred Bogom. I onda preduzima sve ne bi li ipak postao nesrećan, pa tako u nesreci postaje srećan.

 Vecina ljudi se dobro oseća u nesreci,  jer ga taj osećaj duboko povezuje za sopstvenu porodicu. Oseća se nedužno i i savest mu je čista. To osećanje je velika uteha u nesreći.

Ao je pobožan, imace potrebu da Bogu prinese žrtvu kako bi “platio” i iskupio se za doživljenu sreću. Mnogi misle da ce biti mnogo srecniji ako za svoju sreću mnogo plate. Ko mnogo plati, mnogo je izgubio, ali uglavnom nije mnogo dobio, osim što se posle toga oseca nevinim.

Šta, dakle, ciniti da bi se sreca zadržala?

Kao prvo, zahvaliti se i prihvatiti sreću kao poklon i sa zahvalnošću. Na primer ako je neko zdrav i srećan, dok je neko drugi  bolestan treba reći ovako:  Ti si bolestan, ja sam zdrav. Time što sam zdrav, ja sam u prednosti nad tobom. Ja ću od toga napraviti nešto lepo i  veliko i tebi u časti i to ću podeliti sa tobom”. Time je i bolesnom lakše,  i onda se oni zajedno osecaju srećnim. Tako smemo da hrabro prigrlimo  sreću prihvatimo i da je zadržimo. To je jedna od tajni sreće.

Srećni roditelji, srećna deca

Deca biraju svoje roditelje, a s njima i sudbinu porodice u kojoj se radaju. Time dete bira i jezik i kulturu, zavicaj i narod. Ako se te niti prekinu, ostajemo bez snage, kao drvo bez korena. To pogotovo dolazi do izražaja ako promenimo životnu sredinu. Prekidanjem tih niti, odbacivanjem sopstvenog porekla, sve više se osećamo usamljenim i izgubljenim, gubimo vezu sa sobom i onim božanskim u sebi. Ponovnim uspostavljanjem veze iznova se osećamo spojenim i snažnim. Šta je to što decu cini srecnom? Kada su i njihovi roditelji srecni s njima. I to - oba roditelja. A kada su oba roditelja srecna s detetom? Kada prepoznaju, poštuju i vole sebe u detetu, i kada u detetu prepoznaju onog drugog - svog partnera, muškarca ili ženu, i tog drugog u njemu poštuju, vole i raduju mu se. Mnogo se prica o ljubavi. Ali gde se ljubav zapravo najlepše ispoljava? Kada se radujem svojoj ženi, kada je poštujem i volim onakvu kakva jeste, kada se ona raduje meni, poštuje me i voli onakvog kakav jesam, i kada se radujemo i volimo naše dete, upravo takvo kakvo ono jeste.

Onda moc koju osecaju u odnosu na dete roditelji mogu da shvate kao zadatak. Tu moc pre svega vrlo duboko spoznaju majke, samim tim što tako dugo žive u simbiozi sa sopstvenim detetom. Onda tu moc više ne osecaju kao nadmoc, nego je spoznaju kao moc za odredeno vreme u službi detetu. Kada se roditelji osecaju nesigurno, deca to osecaju i sama pocinju da se osecaju nesigurno, postaju nemirna i Često se o njima govori kao o problematicnoj deci koja se teško vaspitavaju. Ali deca su došla k nama da bi nam otvorila nove vidike i omogucila da nešto naucimo: Često su to jednostavne, ali bitne lekcije. Poput smernosti i skromnosti, poštovanja, zahvalnosti…

Kada roditelj kažnjava dete, ono place. Ali vec u sledecem trenutku sve je zaboravilo i ponovno se našlo u krilu roditelja, srecno zbog toga, uživajuci u roditeljskoj toplini. Svako dete mora prekršiti pravila kako bi se razvilo. Tako se raste. Roditelji zabranjuju, jer to smatraju potrebnim. Ali Često se i potajno nadaju da ce dete prekršiti njihovu zabranu. Ukoliko dete to ne ucini, to je loše i za dete i za roditelje. Ako roditelji detetu sve dopuštaju to je takode loše za dete. Dete ne može steci nikakvu duhovnu snagu ukoliko mu je sve dopušteno. Stoga je razvoj i moguc jedino kršenjem pravila.

O pravima

  • Pravo na sopstveno mišljenje, osećanje i ponašanje, kao izraz slobodne volje, čime  prezuzimamo odgovornost za sebe i ostvarujemo svoj potencijal da slobodno kreiramo sopstveni život.
  • Pravo da budemo iskreni u svom pogledu na svet i da ga slobodno izrazimo iz sebe i kada se to drugima ne dopada
  • Hrabrost da zauzmemo svoj stav i da se ne pravdamo drugima za svoje želje i postupke. 
  • Pravo da kažem NE odnosno pravo na granice.
  • Većina ljudi nije u kontaktu sa svojim ličnim potrebama. Nije im dobro kada su sami sa sobom,  i ne znajući da objasne zašto. Čak i kada prepoznaju šta im je , i  tada imaju  opravdanja zašto je to tako.  Jer šta ako sam donese odluku pa pogreši, iza koga da se sakrije, na koga da prebaci krivicu ili gnev? I bira da ne menja, bira dotadašnje loše samo da izbegne preuzimanje sopstvene odgovornosti i krivicu i stid i strah. Benefite bi rado uzeo ali ako može bez odgovornosti i donošenja odluka.
  • Pravo da promenite sopstveno mišljenje, što jednostavno znači da umete da mislite.
  • Pravo na grešku i preuzimanje lične odgovornosti. Pogrešivi jesmo ali pogrešni nismo. Ali najčešće sebi oduzimamo pravo na grešku zato što
  • Pravo na saznavanje i pravo da NE ZNAM
  • Pravo da ne razumem
  • Pravo na sopstvenu logiku
  • Pravo da sudim o sebi i budem autonoman