Sreća, radost  i tuga

Radost

Radost dolazi iznutra. Sreća dolazi spolja. Radost živi u sadašnjem trenutku, veruje u sebe očekuje srećnu budućnost.

Ključ radosti  - misli dobro biće dobro i budi zahvalan što si živ.

U radosti smo celoviti, zdravi, isceljujući i slobodni. Prošlost nas ne kontroliše, a mi ne poukušavamo da kontrolišemo budućnost.

Svemir je napravljen od radosti. Osetićete tu radost ako pogledate u sebe. Izgubićete taj osećaj ako je potražite spolja. Kada iz sebe, iz celovitosti, ulazite u spolja, u dualnost, tada vidite i tugu. Ako pogledate još dalje, u treću dimenziju, videćete sreću, ući ćete u svedočenje, u  blaženstvo. Blaženstvo smiruje, opušta, donosi ekstazu  bez ikakvog uzbuđenja. Čovek može da bude srećan i kada su drugi nesrećni, jer poseduje svest. Sreća ili nesreća su stvar izbora.

Ključ za sreću je biti zahvalan na životu, i sreću doživeti kao poklon.

Tada kroz blagoslov taj poklon, sreću, moćemo poželeti od srca i pokloniti i drugima. Ono što nas prisiljava na tugu i nesreću je ego.

Tuga

Tugžni smo kada doživimo gubitak neke drage osobe ili nečega nama važnog. Tako osećaj tuge može biti snažan, a može biti i blag.

Najbolji način da se nosimo sa tugom, nakon gubitka nekog dragog bića ili nama nečega veoma važnog, jeste da u pravo vreme izrazimo snažno svoje negativne emocije. Da tugujemo. To može da potraje i nedeljama, nekad i mesecima. Ali, da bismo sačuvali svoje zdravlje, a ponekad i život, moramo da krenemo dalje. Tuga ne sme da preraste u samosažaljenje, lenjost ili nešto drugo. Važno je da se razmene blagoslovi i uzmu naučene lekcije iz onoga što je bilo i da se krene napred. To međutim nije uvek lako. O traumatskom iskustvu pročitajte ovde 

Zašto dugo i uporno tugujemo i godinama posle gubitka?

Jedan od razloga je jer smo  tako vaspitani. Društvu ne odgovaraju srećni ljudi, ljudi koji osećaju mir, slobodu i ekstazu, jer radost ne trpi robovanje i kontrolu. Kontorlisati se samo mogu jadni i nesrećni ljudi, i od njih je lako napraviti roba. Kad smo deca, porodica i društvo nam guše radoznalost. Postavljaju nam ograničenja i prepreke. Od nas zahtevaju da budemo razumni i ambiciozni, da čekamo na sreću koja zavisi od tamo nekog ili nečeg drugog.

Definicija sreće je: srećni smo kada je jedna važna potreba u našem životu zadovoljena, ona koja se oslanja na neku nama značajnu životnu vrednost.

Istina je da radnosni možemo biti odmah. Radost se odnosi na očekivanje srećne budućnosti. Misli dobro, biće dobro. Radujmo se onome što imamo sada, bez ispunjenja bilo kakvih uslova. Sreća je u našoj prirodi. Životinje su srećne, a nemaju novca.

Čovek razmišlja, proračunava, kontroliše. Da bi bili radosni, morate da pustite kontrolu.

Šta je tuga? Tuga hrani ego. Kada smo tužni, drugi ljudi nam posvećuju više pažnje. Kad smo tužni, deo smo mase. Tako mi nesvesno tražimo i privlačimo probleme, jer su egu potrebni problemi. Kad nestanu, odmah ćete oživeti. Rešenje je jednostavno - odlučite da ih ne pravite! Naučili smo da krivimo druge za svoju nesreću. Nije to daleko od istine. Nezadovljni smo jer smo postali ono što su porodica i drugi od nas očekivali. Ali kada krivimo druge za sopstveno nezadovoljstvo, gubimo slobodu I time prepuštamo drugima odgovornost za sebe.

Radite na svom samoostvarenju. Prihvatite sebe takvima kakvi ste, ne prilagođavajte se tuđim idejama, budite autentični i osetićete radost. Zaboravite na pobede i poraze, život je igra. Ne vezujte se za stvari.

 „Na ovaj svet dolazimo praznih ruku i sa njega odlazimo praznih ruku, nema shvrhe posedovati bilo šta“, govori Osho.

Ne pričam o tome da ne treba biti bogat, ili imati i materijalna dobra, već da se za to ne treba vezivati. Ostvarenim ljudima je najvažnija lična sreća, i nisu spremni da se žrtvuju za nešto drugo. Prestanite da se poredite s drugima, ne glumite, ne budite kao drugi.

Stara dobra poslovica kaže, počiste prvo u svojoj kući. Svet je u haosu, jer je pojedinac u haosu. Kako ćete rešiti tuđe i svetske probleme iz tog stanja? U sebi osećate tugu, bes, agresiju, robujete, a želite slobodu, miru u svetu i sreću? Pa kako? Promenite se, kako bi se svet oko vas promenio.

Tuga je duboko poniranje u sebe. Potraga za nečim važnim što smo izgubili i što ne postoji više u našem svakodnevnom životu, u našoj okolini, u našoj prisutnosti. I pošto ga nema u svetu oko nas, mi moramo da ga potražimo u unutar sebe.

Prvi put kada poniremo u sebe, ulazimo u našu prošlost. To radimo zbog osećaja gubitka. Shvatamo šta smo izgubili, koliko nam to nedostaje i tražimo ga. Ne možemo da razumemo zašto ga više nema u našem svakodnevnom životu. I onda ga tražimo unutar sebe. Osećamo bol, gubitak, nemamo odgovore na pitanja koja nam se vrte po glavi. To stanje koje tražimo je naša prošlost. Neki odnos koji smo u prošlosti gajili, voleli, negovali, razvijali, nešto u šta smo uložili veliki deo sebe, veliki deo svoje životne energije. I sada ne znamo šta ćemo, gde je nestala ta energija, zarobljena je, patimo, ne znamo sada šta ćemo bez te energije. Boli nas. I kada otpatimo, dolazi trenutak da drugi put uđemo u sebe.

Drugi put uzlazimo u svoju sadašnjost. U toj sadašnjosti ne vidimo dalje. Sami smo, usamljeni. Nešto veliko što je bilo deo nas je nestalo. Nema ga više. I mi ne znamo kako dalje bez toga. Ono što tada treba da napravimo jeste da treći put uđemo u sebe. Da uđemo dublje u sebe, da se povežemo sa sobom, i sa Bogom, višom svešću, kvantnim poljem, i da potražimo odgovore koji nisu iz ovog vremena i prostora.

Treći put kada ulazimo u sebe, ulazimo u svoju budućnost. Kako da se odvežemo od prošlosti? Taj neko ili nešto što nam nedostaje nas je napustio. Izdao nas je. Otišao. Nema ga više. A mi sada stojimo tu, verni tom odnosu. Suočeni sa svojim propustima, greškama, manama, sa svojom nesavršenošću. Muči nas osećaj krivice. Preispitujemo se koliko smo mi doprineli tome, tom gubitku. Pitamo se koliko smo još mogli da investiramo, uložimo sebe u taj odnos, i da li bi tada rezultat bio drugačiji. Možda bi preživeo da smo se dali još više. A zaboravljamo da u tom odnosu ima više faktora. Mi učestvujemo u tom odnosu. Istovremeno i podjednako učestvuje i ta druga osoba. A tu je i treći faktor, okolina, svet oko nas, životne okolnosti.

I sada, treba to nekako da to prepustimo daljem razvoju, životu, Bogu. I da pregrupišemo svoje snage i svoju energiju i da pogledamo visoko gore u budućnost, u sunce, u svetlost. Da uđemo u sebe ovaj put iz budućnosti. Da potražimo novi odnos, novu vezu, u koju želimo da ulažemo, investiramo, da je gradimo, da bude nalik onoj koju smo izgubili. Tako da se obnovimo. Baš kao i drvo. Ono lista, ima cvetove, plodove. Lišće opada, truli, da bi se kroz ciklus razgradnje i regeneracije ponovo rađalo na tom istom drvetu.  Ciklus rađanja i umiranja je stalan. Ciklus vezivanja, odvezivanja je stalan, i mi treba da izradimo novi list. Novi odnos, sličan tom koji smo izgubili. U smislu vrednosti, važnosti, ljubavi, ulaganja sebe, i svega ostalog…

Žalost je upućivanje ljubavi osobi koja nam nedostaje. Samosažaljenje je dvostruka žalost, upućivanje ljubavi osobi koja nedostaje i upućivanje ljubavi sebi. O traumatskom iskustvu pročitajte ovde 

Prihvatite sebe takvima kakvi ste, ne prilagođavajte se tuđim idejama, budite autentični i osetićete radost. Zaboravite na pobede i poraze, život je igra. Ne vezujte se za stvari. Jer, „na ovaj svet dolazimo praznih ruku i sa njega odlazimo praznih ruku, nema shvrhe posedovati bilo šta“, govori Osho.

Sreća

Srećna porodica je ona u kojoj svi članovi podjednako pripadaju, kada u njoj vlada poredak ljubavi i kada se svima ukaže poštovanje i ljubav.

Teško je biti srećan. Većina ljudi lakše podnosi tugu i nesreću. Neverovatno zvuči, ali je istina. Zašto? Zato što se preko tog stanja nesreće čovek oseća duboko povezanim sa porodicom. Tada, ako je nesrećan, ispunjava ga osećanje nedužnosti, čista savest i u dubini duše oseća da pripada porodici. Čista savest, isti sam kao i svi ostali, to je velika uteha u nesreći.

Paradoksalno, srećan čovek često sabotira sebe kako bi u nesreći postao srećan. Kada je neko iz porodice srećan dok drugi članovi porodice pate u nesreći, čoveka tada često muči griža savesti i krivica. Podsvesno, on sabotira sebe ne bi li ipak postao nesrećan, osećao se nevinim i tako pripadao porodici.

Kako biti srećan?

Sreću treba prihvatiti kao poklon, i zahvaliti se na tome. Sreća nije nešto što se zaslužuje.  Šta učiniti kako bi se sreća zadržala? Kao prvo, zahvaliti se, a zatim ponuditi drugima da je podele sa nama.  

Na primer, ako je neko zdrav, a neko bolestan, može se reći ovako: „Ti si bolestan, ja sam zdrav. Time što sam zdrav, ja sam u prednosti nad tobom. Ja ću od toga napraviti nešto veliko i to ću podeliti s tobom”. Onda  je bolesnom lakše i onda se zajedno osećaju srećno. Na taj način i drugi postaju srećni i tako sreća raste i može da ostane. To je jedna od tajni sreće.

Srećni roditelji, srećna deca

Deca biraju roditelje, a sa njima i sudbinu porodice u kojoj se rađaju. Sa porodicom kojoj pripadamo, vezani smo nevidljivim vezama. Ako se te veze prekinu, ostajemo bez snage, osećamo se usamljenim i izgubljenim, gubimo vezu sa sobom i onim božanskim u sebi. Ponovnim uspostavljanjem veze, iznova se osećamo spojenim i snažnim.

Kada su deca srećna? Kada su i njihovi roditelji srećni. I to - oba roditelja. A kada su oba roditelja srećna s detetom? Kada prepoznaju, poštuju i vole sebe u detetu, i kada u detetu prepoznaju onog drugog - svog partnera, muškarca ili ženu, i tog drugog u njemu poštuju, vole i raduju mu se. Kako se ljubav najlepše ispoljava? Kada se muž raduje svojoj ženi, kada je poštuje i voli onakvu kakva jeste, kada se ona raduje njemu, poštuje ga i voli onakvog kakav jeste, i kada se raduju detetu i vole dete upravo takvo kakvo ono jeste.

Kada se roditelji osećaju nesigurno, deca to osećaju i sama počinju da se osećaju nesigurno, postaju nemirna, često se o njima govori kao o problematičnoj deci koja se teško vaspitavaju. Ali deca su došla k nama da bi nam otvorila nove vidike i omogućila da nešto naučimo: često su to jednostavne, ali bitne lekcije. Poput smernosti i skromnosti, poštovanja, zahvalnosti…

Kada roditelj kažnjava dete, ono plače. Ali već u sledećem trenutku sve je zaboravilo i ponovno se našlo u krilu roditelja, srećno zbog toga, uživajući u roditeljskoj toplini. Svako dete mora prekršiti pravila kako bi se razvilo. Tako se raste. Roditelji zabranjuju, jer to smatraju potrebnim. Ali često se i potajno nadaju da će dete prekršiti njihovu zabranu. Ukoliko dete to ne učini, to je loše i za dete i za roditelje. Ako roditelji detetu sve dopuštaju, to je takođe loše za dete. Dete ne može steći nikakvu duhovnu snagu ukoliko mu je sve dopušteno. Stoga je razvoj i moguć jedino kršenjem pravila.

Osho kaže da će vam ljudi pre poverovati da ste depresivni i nezadovoljni nego srećni, kao da je sreća neprirodno stanje. A čovek zapravo može biti srećniji od bilo kod drugog živog bića, jer ima SVEST. „Ljudi nemaju šta da izgube sem tuge i nezadovoljstva, a ipak se mnogi grčevito toga drže. Nisu svesni da i kada bi imali ceo svet, ne bi bili srećni ako bi izgubili svoja „unutrašnja blaga“, govori Osho.

O traumatskom iskustvu pročitajte ovde 

Literatura:

“Priznati ono što jeste - Razgovori o upletenosti i rešenju”, Bert Helinger, Gabrijela ten Hevel
"Radost: sreća koja dolazi iznutra", Osho

"Upravljanje negativnim emocijama", Dmitrij Semenik

"Emocije", Zoran Milivojevic