Prekinuta nit radosti, sreće i veselja
Taj stan je nekada bio mesto gde se mnogobrojna porodica okupljala da slavi Božić, Uskrs,  porodičnu slavu,  rođendane.
Nakon iznenadne smrti stuba porodice, sve se raspalo. Imali su sve: jedni druge, slogu, ljubav, a onda je sve nestalo. Prekinuta je nit sreće i veselja, i zamenjena je tugom, osećajem krivice, napuštenosti, usamljenosti, nemoći.

Tokom rada na grupnoj radionici, otpakovala se blokirana tuga u vidu tužne balerine u beloj haljini kojoj nije dopušteno da razvije svoj talenat i pleše u radosti i veselju.

Nastavak rada na individualnoj radionici doneo je detaljnije uvide, i balerina je postala mlada - stan je tužan što iz njega nije izašla nijedna mlada i što nije bilo svadbenog veselja, što je bio prirodni put razvoja porodice.

Grupne radionice oslobađaju velike energetske blokade nastale tokom porodičnih trauma i ponovo puštaju životnu energiju da teče slobodno.

Koliko su precizne u „vidovitim uvidima“ zavisi od samih učesnika. Svako energije filtrira kroz svojih 5 fizičkih čula, kao i kroz svoja duhovna čula, čakre. Onoliko koliko su ljudi energetski protočni i  duhovni, koliki im je nivo suptilne energije i koliko su im razvijeni mašta i kreativnost, toliko će detaljno i bajkovito oslikavati ono što doživljavaju tokom rada. Onaj kome je jaka logika (a logika je jezik prošlosti), taj će davati i svedenije uvide i objašnjenja.

Zato je kombinacija grupnih i individualnih radionica dobitna kombinacija. Na grupnim se odblokiraju teške stvari, koje jedan čovek teško može da iznese. A zatim se na individualnoj sve to detaljno osvesti kroz svoj filter i dođe do rešenja po meri samog klijenta koji je postavio rad.

Rešenje za ovaj rad je - vratiti sreću i veselje u stan.

Reč vodiitelja radionice: Nakon smrti člana porodice, svako je ostao učauren sam u svojoj tuzi i nosio se sa tim kako je najbolje umeo. Neko u poslu, neko sa prijateljima, neko je osnovao novu porodicu i nastavio se život dalje. Neko je tu tugu i pustio, a neko ostao tugujući i danas, petnaestak godina kasnije.

 Stan čuva njihovu zajedničku priču o sreći koju su delili i tu se prekida nit.

Kako su oni mogli da izađu iz te tuge ranije, nekih godinu dana posle smrti? Tako što je trebalo da međusobno podele i tugu, baš kao i sreću. Trebalo je da nastave da se okupljaju zajedno za praznike i da se suoče sa tugom i bolom, da gledaju porodične albume, da se prisećaju lepih stvari koje su delili zajedno i da deo toga nastavi da živi danas. Na kraju bi se taj bol podelio i brže i lakše prevazišao.

Prihvatilo bi se da je nešto nestalo, i na njegovom mestu bi nastali neki novi odnosi, puno zdraviji od onih koji su danas.  

Zaključak: Tugu treba deliti sa drugima, baš kao i sreću.

Više  o radionicama  pročitajte OVDE